Domovinski rat su obliježili mnogi datumi koji su sinonimi za stradanje i patnju nevinih ljudi diljem naše zemlje i svaki od njih zaslužuje jednaku pažnju i poštovanje. Ipak, 18.11. zauzima posebno mjesto u tragičnom kalendaru Domovinsokg rata.

     Na taj se dan svima nama, barem nakratko, učinilo da dobro ipak ne pobjeđuje, da nema pravde, a nadu u bolje sutra zamijenili su tjeskoba, strah i neizvjesnost. Tog hladnog dana u studenom 1991. ruševine obiteljskih kuća i baroknih građevina, po kojima je prijeratni Vukovar bio poznat, postale su sumorna pozornica za završni čin barbarstva i mržnje u tragediji stradanja grada Vukovara. Ulicama grada odzvanjali su koraci onih kojima je toga dana bila namijenjena glavna uloga. Bili su to koraci emocionalno praznih osoba u potrazi za nekim ili nečim što još nisu oskvrnuli. Nisu shvatili da su ulaskom u grad samo dobili priliku vidjeti rezultate svoje bešćutnosti.

      Pitam se je li itko od njih shvatio da se u tom trenutku nalazi na ispitu savjesti te da su ruševine Vukovara po kojima su u tom trenutku gazili i suze onih koje su unesrećili neoborivi dokaz njihove krivnje. Vjerojatno nisu ni slutili da ih je Vukovar, onako razoren, tog trenutka porazio. Ostao je slobodan i lijep u otvorenim srcima svih plemenitih ljudi, bez obzira na to gdje su u tom trenutku bili.  Vukovar je toga dana postao simbol otpora svemu neljudskom, postao je neraskidivi dio svakog od nas.

Tražeći način za izricanje zahvalnosti, veličanje dobrote i plemenitosti, odavanja poštovanja, svatko od nas bi o Vukovaru u svom srcu trebao pronaći toplu riječ namijenjenu svim stradalima i žrtvama. Izdižući se iznad tjelesnih i psihičkih granica, tražeći mir prvo u sebi, poklonite ga drugima. Poklonite ga Vukovaru.

Kao i svake godine, 18.11., i u školi Milka Cepelića obilježavamo Dan sjećanja na grad Vukovar, izradom likovnih radova, razgovorom, pisanjem pisanih radova, molitvom te paljenjem svijeća kod spomenika branitelja Vuke.
HVALA IM!

Više fotografija pogledatje u foto-galeriji.