“Ozonska rupa” je prvi put primijećena osamdesetih godina prošlog stoljeća, a utvrđeno je da su uzroci njenog nastanka fizikalno-kemijski procesi, u kojima atomi klora i broma iz plinovitih freona i halona razgrađuju molekule ozona. Postupno ukidanje i kontrola korištenja tvari koje oštećuju ozon i time ga smanjuju, pomogla su u zaštiti ozonskog sloja za sadašnje i buduće generacije i značajno doprinijeli globalnim naporima u rješavanju klimatskih promjena.

Kao rezultat Montrealskog protokola, koji je doživio osam revizija, ozonska rupa na Antarktici se polako oporavlja. Projekcije pokazuju da će se ozonski sloj vratiti na razinu iz 1980. godine između 2050. i 2070. godine. Zbog svoje opće prihvaćenosti i provedbe, ovaj je protokol primjer iznimne međunarodne suradnje i možda jedan od najuspješnijih ugovora takve vrste. Za usporedbu, u ovakvom izazovu oštećenosti ozona globalna regulativa temeljena na Protokolu iz Kyota nije uspjela. Oba ova ozonska ugovora je ratificiralo 197 stranaka, uključivši 196 država i Europsku uniju, što ih čini prvim univerzalno ratificiranim ugovorima u povijesti Ujedinjenih naroda.